Prva riba koju sam upecao na leskov prut stala je u teglicu od vegete. U nju se nakada pakovao najčuveniji začin bivše SFRJ. Stotinak grama, koliko je primala teglica, bilo je taman dovoljno da se smesti bodorka, iz kanala koji je vodio do napuštenog ribnjaka. Sa kamene ćuprijice zabacio sam udicu namamčenu tankom glistom iz stajskog djubrišta. Tom zalogaju nije mogla da odoli. Imao sam tek sedam godina. Deda mi je pomagao. Dovezao me ja na to mesto svojim kontrašem, a ja sam sedeo na korpi, držeći štap u desnoj ruci, i širio noge, sve plašeći se da mi stopala ne završe u žicama zadnjeg točka. Na povratku ista priča, samo što sam sada bio ponosan na sebe. Levom rukom sam držao dedu oko pasa, a u šaci mi je bila vegetina teglica sa ribom, dobro zatvorena plavim zatvaračem, koji se navrtao, da ne iscuri voda. Hteo sam da ostane živa. „Pazi na noge, Vladimire?“, Pazim deda.
