Sada me je pomalo strah da krenem sam, u rano jutro, na pecanje. Zaista. Ništa auto, ništa godine. Vrzma mi se neki crv po glavi, sve dok ne zabacim prvi put. Posle nemem vremena da razmišljam. Nije mi dugo trebalo da se odvažim. Sednem na bicikl i krenem ka Moravi. Nisam znao za druga mesta, samo Železnički most. Valjda zato što je bio najbliži mojoj kući. Mada, nikada nisam merio ali, mislim da je razdaljina od kuće do Morave u centru grada ista. Iskreno, izbegavao sam da se mešam sa ribolovcima koji su odlazili na taj kraj. I sada mi nije prijatno. Zašto? Ne znam. Valjda smo mi „ćumuraši“ drugačija vrsta, šta li je!? Taj Železnički most mi je uvek bio mističan. Veliki, snažan, dugačak, pričao je nikada do kraja ispričanu istorijsku priču, kao ribolovac koji nikako da završi svoj dugi skaz o dogodovštinama sa vode, stalno ih šireći i produbljujuči. Priča Železničkog mosta traje i danas, iako više nije u upotrebi. On je simbol jednog lepog vremena, kada je železnica bila od velike važnosti za gradić na desnoj obali Velike Morave. Malo pecaš, malo mašeš putnicima naslonjenim na prozore vagona. Vozovi su se preko mosta sporo kretali ili stajali, čekajući otvoren signal za ulazak u stanicu. „Jel ima ribe, mali?“, dovikivali su sa prozora. „Slabo“, odgovarao sam. Ubrzo ću saznati da je to najčešća reč svakog ribolovca, bilo da mu je čuvarka prazna ili puna. Uvek sam žurio da stignem do vode. Bilo mi je krivo ako ne krenem u vreme, koje sam planirao. To se jedino nije dešavalo ujutro. Tada nisam mogao da zakasnim. Četiri, pet, šest, sati izjutra, nije bio poblem. Uzjašem točak, štap, koji god da je, od bambusa do „rusa“, privežem za sedište i guvernal, pa pravac Železnički most. Sam, naravno. Šta zna dete ko se sve smuca u nevreme pored velike vode? Tada su to bill samo ribolovci. Fin, kulturan svet, sa samo jednim ciljem: prevariti ribu!
