ŽIVOT JE REKA – Zoran Mojsinjski
Štap za ultralako (ultralight) varaličarenje prvi put sam video kod Brusa. Bio je to “Shimano diaflash XUL”, težine bacanja od 0,8 do osam grama. Kakvo je uživanje imati smudja od pet kilograma na takvom štapu pogledajte ovde.
Vrlo brzo nakon toga, na preporuku prijatelja, nažalost pokojnog, velikog varaličara prike Kajmana (Dragomira Masnikovića), pazario sam “Cort X”, težine bacanja od 1,5 do 14 grama. Po sadašnjim merilima ovo je štap za lako varaličarenje. Šta se taj ribe napecao, od pastrmke do soma. I danas, ponekada, zabacim sa njim.
Povod za seriju tekstova o ultralajt i nanolajt varaličarenju našao sam u predstojećoj sezoni pecanja pastrmke, koja počinje 1. marta. Prošle godine Moja ribolovačka priča bavila se pastrmkom kroz tekstove o staništu ove ribe i tehnikama kojima se lovi. U tri nastavka koji će biti objavljeni na stranicama Moje ribolovačke priče pozabavićemo se varalicama za pastrmku i to: metalnim (kašikama i spinerima), voblerima (od drveta ili od plastike) i gumenim varalicama (od plastisola ili silikona).
Minimizujući veličinu materijali budućnosti i savremene tehnologije koje se primenjuju u ribolovačkoj industriji sadašnjice podižu standarde savremenog sportskog ribolova. Naizgled apsurdno ali, rezultat svega toga je neverovatan osećaj indikacije svih dešavanja u vodi. Tako je nastala sve popularnija tehnika varaličarenja – ultralajt (ultralight). I od lakog ima lakše. L – light, UL – ultralight, NL – nanolight, štap, mašinica, struna (konac), kopče, varalice. Ne pomučiti se težinom a sav fokus preneti na dešavanja u vodi. Borba može biti duga ali je uživanje duže.
“Život je reka” – kaže Zoran Mojsinjski, drvorezbar i klesar kamena po profesiji. On je od malena zaljubljenik u ribolov a vremenom je postao jedan od najpoznatijih kreatora malih varalica danas, poznatih kao Mojsinjski Bugs. “Ako želiš uspeh i uživanje u ribolovu, a reč je o pecanju malim varalicama, prvo i osnovno je da treba poznavati vodu, odnosno, pravilno čitati vodu, i tada ribi ponuditi mamac koji će uzeti čak i kada nije gladna. “To je “micro game”, kaže Zoran Mojsinjski. Njegovi ručno kovani spineri, ručno kovane kašikice i vobleri u obliku osa, bubuca, larvi, krankova i gusenica su ručni rad, filigranske preciznosti i umeća. U sve to on unosi dušu jer, kako kaže, “bez nje to bi bili samo obični mali predmeti”. Slobodno se može reći da je nakon Grafoprometovog “ružnog pačeta”, Mojsinjski začetnik “mikro ere” u pravljenju varalica, bilo da su metalne ili od balse.
Svoju prvu varalicu Zoran Mojsinjski je napravio 1985. godine, družeći se sa jednim od najboljih kruševačkih majstora ribolovca, mušičarem Ljubišom, poznatijim kao ’’Đaša Gluvi’’.
Prvi radovi ličili su na mušice i bili su namenjeni površinskom pecanju. Krajem 80’tih, kroz igru sa mikro varkama na reci, nastao je i njegov prvi ultralajt štap. Produžio je vek i promenio namenu starom mušičarskom štapu, koji mu je omogućio da preciznije plasira male varalice i da pecanje sa njima ima pravi smisao i uživanje. U izradi ovog štapa pomagao mu je i njegov majstor Ljubiša ’’Đaša’’.
Prema rečima Zorana Mojsinjskog kolevka ultralajt varaličarenja je Centralna Evropa. “U pitanju je druga polovina devedesetih godina kada se iz Poljske, Češke i Slovačke proširilo svuda po svetu. Najbolje se primilo u Evropi i dobilo veliki broj poklonika, posebno na takmičarskim dešavanjima u Francuskoj, Italiji, Rusiji, Engleskoj i zapadnom svetu. Što se tiče izrade i korišćenja malih kašika japanski majstori su podigli ovu tehniku do neslućenih visina”, priča Mojsinjski. On kaže da je na Balkan ultralajt varaličarenje stiglo sa novim milenijumom. Širilo se tiho i polako, da bi zahvaljujući internetu i varaličarskim forumima dobilo na popularnosti.
“Ne postoji univerzalni ultralajt štap”, kaže Zoran Mojsinjski.
Njihova namena i funkcionalnost dele se na nekoliko celina. Podela se vrši u zavisnosti koje se varalice koriste. “Vobleri i spineri se koriste sa štapovima koji imaju šupalj vrh i blank koji radi u prvoj trećini sa oznakom fast/medium fast.
Dok, na primer, kašikice najbolje finkcionišu sa paraboličnim štapovima koji rade celom dužinom blanka i koji su sporije akcije. Praktijuje se šupalj vrh, ali rade se i sa punim vrhom”, stručno objašnjava Zoran Mojsinjski i naglašava da se za ultralajt džig uglavnom koriste štapovi duži od dva metra, koji imaju tanak vrh i od punog su karbona. Izuzetno su oštri i osetljivi. Oni rade u vršnom delu, jake su kičme i veoma su brzi. Nose oznaku extra fast/fast.
Zoran Mojsinjski je prve model svojih spinera i kašika napravio 1990. godine. Još tada mu je bila želja da oni budu malih dimenzija. Dogadjaji s kraja dvadesetog veka mnogo su promenili njegov život. Slično slavnim precima preživeo je golgotu Albanije. U godinama na razmedji vekova i milenijuma bilo je malo vremena za ribolov, ali su snovi i ideje o malim lovnim varalicama koje će verno imitirati insekte iz prirode rasle iz dana u dan. To ga je održavalo u životu. I dan danas čuva svesku sa crtežima i idejama.
“Suština je u prezentaciji, refleksiji i vibraciji. Zato sve svoje radove dugo testiram pre nego što nadju put do ribolovaca”, kaže Zoran Mojsinjski. Tako je 2010. godine, za opkladu, nastala “bomber osa”, napravljena od malog jajastog plovka u dekoru osice, za ribolov na površini. Vobler “klasik osa” nastao 2004 . godine, za klena na Moravi. Vobler “krank” je posebna priča. Nastao krajem 80’tih. Nebrojano puta je modifikovan a namenjen je varaličarenju u srednjem toku i pri dnu. Poslednja u nizu je “larva vobler” namenjena ribolovu po samom dnu, za kasno leto i ranu jesen.
Kašikice i spineri Zorana Mojsinjskog su spoj umetničkog i ribolovačkog dara. Suština je u njihovoj “startnosti”, odnosno da pri samom kontaktu sa vodom “rade”, “vrte se”. “Refleksija koju oni prave, “na prvu”, donosi ulov”, kaže Mosjinjski. On radi krašikice za stajaće vode, takozvane “area spoon” i “action spoon” za potoke i reke. Njihove težine kreću se u rasponu od jednog do tri grama.
U poslednje vreme kod nas se pojavio još lakši način varaličarenja, takozvana “nanolajt” (nanolight) tehnika. Štapovi su težine bacanja od nula do dva grama i lakši, a najveće varalice su kraće od jednog centimetra. Nano lajt varaličarenje namenjeno je i pecanju negrabljivih vrsta riba. Pokazalo se da takve mamce uzimaju i beovice, skobalji, babuške, pa čak i šarani. U nanolajt varalice, pored mikro spinera, (Slobodan Brus Malinić poseduje dva komada) spadaju i kašikice od 10 mm i voblerčići do 12 mm Kao i “micro fly jig” kreacije.
Umetnost je voditi takve varalice. Pošto su lagane prilikom prezentacije treba dozvoliti strujanju vode i osećaju ribolovca da stvori vibraciju koja će da odradi svoje. Ponekada je dovoljno samo pola okreta ručice mašinice. To naročito važi kada u “čaši vode” tražite pastrmku. Ona je tu. Ne vidi se. Vreba iza kamena, panja ili iz čkalje. Ona ne juri za mamcem. Ona ga čeka. Uzeće ga samo ako joj se iz nekog, samo njoj znanog razloga dopadne. Staništa pastrmke su ugrožena. Riba je plašljiva i nepoverljiva. Teško ju je isprovocirati i kada je gladna, a kamoli kada nije. Napad pasrtmke na varalicu se ne može opisati. To treba videti, doživeti i uživati.
U sledećem nastavku priče „Varaličarenje pastrmke – Lako, lakše, najlakše“ predstavljamo voblere za pastrmku. Priča će biti objavljena 20. februara.